Politika

Kulturna politika SDP-a zasniva se na Strategiji kulturnog razvitka, dokumentu koji je bitno odredio rad Ministarstva kulture do 2000. do 2003. godine. U raspravama i izradi te strategije sudjelovale su sve važnije kulturne institucije u Hrvatskoj, kao i golem broj kulturnih djelatnika; 2002. godine usvojio ju je i Hrvatski sabor, a Vijeće Europe preporučilo i preuzelo neka njena rješenja. Niti jedan dokument nije vječan, ali dosezi jedne aktivne i stvaralačke kulturne politike danas su napušteni bez objašnjenja, a da ujedno nigdje nije izložena bilo kakva druga ili drugačija kulturna strategija.

Danas se posebno ističe nedostatak bilo kakve ideje o ciljevima kulturne politike, o njenoj funkciji unutar općeg društvenog razvitka, državnog interesa unapređivanja kulturnog identiteta naspram procesa globalizacije i potiranja toga identiteta. Kako bismo unatoč tome ostvarili naše ciljeve, predstoji nam najprije obnova i dovršavanje triju započetih reformi:

- reforma načina rada upravnih tijela i ministarstva prema transparentnosti i kompetentnosti odluka;

- reforma načina odlučivanja putem oživljavanje kulturnih vijeća i drugih oblika autonomnog i kompetentnog odlučivanja unutar kulturne zajednice;

- reforma načina financiranja kulture jačanjem proračunskih sredstava, obnovom izgubljenih poreskih olakšica i razvijanjem inovativnih izvora i pristupa izvorima financiranja.

Kulturu SDP shvaća u širem i užem smislu - kao društveni odnos, vrijednost koju čovjek ostvaruje za sebe i za društvo, kao sredstvo razvitka samog čovjeka i društva. Kultura nosi snažnu korelaciju s ekonomskim i ukupnim društvenim razvitkom. Kroz kulturu (znanost i obrazovanje) razvijaju se ljudski resursi, te se ostvaruju individualni i kolektivni identiteti, uključujući i nacionalni identitet.

SDP namjerava:

- obnoviti i unaprijediti rad i položaj Kulturnih vijeća;

- razvijati mješovite fondove za ulaganja u kulturu;

- stvoriti pool za zajednička ulaganja u kulturu;

- vratiti i unaprijediti sustav poreznih olakšica;

- osigurati nadzor korištenja spomeničke rente;

- povećati proračun za izgradnju novih kapitalnih objekata.

Kultura, politika, identitet

Radi razumijevanja razvitka kulture u Hrvatskoj, važno je uzeti u obzir neke strukturalne elemente njenog povijesnog položaja. Hrvatska kultura povijesno je bila određena snažnom ulogom države ili od države ovisnih socijalnih skupina (“službenička inteligencija”). Kulturni razvitak u Hrvatskoj sličniji je razvitku srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja (Madžarska, Češka, Austrija i dr.), nego zemljama europskog Zapada (Nizozemska, Francuska, Engleska i dr.). U potonjim zemljama, razvijeno građanstvo glavni je nosilac kulturnih djelatnosti dok je uloga države slabije izražena. U Hrvatskoj i dr. sličnim zemljama, uloga građanstva znatno je slabija, a kultura je ovisnija o državi koja pritom i nije nacionalna država. U razdoblju socijalizma ovisnost hrvatske kulture od države još se više izražavala te je nosila i ideološka obilježja (iako manje nego u zemljama tzv. realnog socijalizma).

Istodobno, kultura je u cijelom povijesnom razvitku bila glavni okvir izražavanja hrvatskog nacionalnog identiteta, glavni resurs same nacionalne politike. To je posebno odredilo položaj središnjih nacionalnih kulturnih institucija kao državnih ili paradržavnih sustava, te njihove intervencije u ostvarivanju nekih nacionalnih interesa (npr. jezična politika), ili pri samom formuliranju emancipacijskih nacionalnih i državnih ciljeva (npr. politička uloga Matice Hrvatske, Društva književnika i dr.).

U razdoblju ostvarivanja hrvatske državne nezavisnosti, kultura je snažno podređena ciljanim nacionalnim interesima, a u ratnim prilikama nužno dolazi i do redukcije kulturnog interesa prema onim kulturnim izrazima koji podržavaju takve ciljeve, te prema onim pojedincima koji se nameću kao njihovi najpoželjniji interpretatori. Takvo stanje može biti privremeno shvatljivo, ali ne smije biti trajno, budući da ono ograničava kulturno stvaralaštvo. Naprotiv, očuvanje nacionalnih interesa ne može se ostvariti bez stvaralačkog udjela kulture, tj. bez širokog i pluralističkog poticajnog okvira unutar kojeg se jedino mogu ostvarivati kulturni doprinosi.

Koncem devedesetih, suženi prostor kulturnog stvaralaštva, u političkom i materijalnom aspektu, postao je anakron. To se manifestiralo nepoželjno i na opću kulturnu sliku zemlje kao zatvorene, nazdravičarsko-tradicionalističke, ksenofobične, konzervativne (“ognjištarske”), ponekad i s retrogradnim nacionalističkim ispadima pojedinaca i skupina bliskim vlastima. Takva slika hrvatske kulture otežavala je i same interese hrvatske politike prema izazovima europskih integracija. Istodobno, došlo je i do potiskivanja materijalnih i financijskih potreba i takve kulture - kako u državnom proračunu, tako i u poreznom sustavu koji nije poznavao olakšica za kulturne djelatnosti.

Promjena općeg položaja kulture od 2000. godine

Godine 2000. dolazi do velikog preokreta u svim segmentima kulture politike i kulturne prakse. Postavljaju se novi i drugačiji ciljevi kulturne politike:

- oslobađanje kulture od neposredne ovisnosti od države, posebno države koja arbitrira u kulturnim pitanjima (formiranje kulturnih vijeća), ali i uz

- očuvanje poticajne uloge države u ostvarivanju materijalnih uvjeta kulturnog razvitka (jačanje kulturnog proračuna), te

- osiguravanje kulturnog pluralizma, uključujući i vraćanje potisnutih kulturnih djelatnika u kulturni proces, kao i

- saniranje položaja zaposlenika u kulturi uključujući suradnju sa sindikatima i potpisivanje prvih kolektivnih ugovora.

Sukladno takvoj praksi dolazi do

- postupnog osamostaljivanje kulture putem novih nezavisnih izvora financiranja te stvaranjem sustava poreznih olakšica,

- podizanja kulturne javnosti i velikog broja kulturnih djelatnika u položaj sudionika i kreatora odlučivanja u kulturi,

- povećavanje ranijih, te otvaranje novih društvenih poticaja, posebno za kulturne industrije kao tada kritično zaostalog područja (izdavaštvo, filmska, glazbenoscenska djelatnost i dr.),

- otvaranja hrvatske kulture prema suvremenim inozemnim kulturnim izazovima, te aktivno sudjelovanje Hrvatske u međunarodnim kulturnim projektima, uključujući i veoma aktivnu ulogu Ministarstva kulture na međunarodnoj sceni.

Karakteristični su neki financijski pokazatelji kulturnog skoka od 1999. na 2000. godinu - prema djelatnostima:

- za izdavačko-knjižničku djelatnost, od 37 mil. na 47 mil.;

- za muzejsko-galerijsku djelatnost, od 16 mil. na 21 mil.;

- za kinematografiju, od 22 mil. na 28 mil.;

- za zaštitu kulturne baštine, od 76 mil. na 112 milijuna kuna.

Rezultati kulturne politke od 2000. do 2003. godine

Na općoj razini kulturnu politiku određivale su tri reforme:

Reforma načina rada upravnih tijela i ministarstva - što znači da su se sve odluke u kulturi počele donositi transparentno, otvoreno pred javnošću, u publikacijama i na web stranicama Ministarstva, da su se te odluke počele javno objavljivati kako bi mogle biti i javno i stručno vrednovane i ocjenjivane, i kako bi se izbjegla samovolja odlučivanja uprave, povlašćivanje jednih i marginalizacija drugih.

Reforma načina odlučivanja - što je značilo primjenu načela da sve odluke u kulturi trebaju donositi sami kulturni djelatnici. To se postiglo formiranjem novih tijela - Kulturnih vijeća (za pojedina područja kulture) - s pravom odlučivanja o svim projektima koji, pod ravnopravnim uvjetima, konkuriraju na temelju javnog poziva za financiranje kulturnih potreba. To je označilo veliki iskorak prema autonomiji kulture kao ključnom elementu općeg kulturnog razvitka.

Reforma modela financiranja kulture po kojoj su, uz rast proračunskih sredstava, rasle porezne olakšice za kulturno stvaralaštvo i kulturne djelatnike, što je i najvažnije za osiguranje materijalne nezavisnosti i time svake druge autonomije kulture. Te olakšice obuhvaćale su ukidanje PDV-a za niz kulturnih djelatnosti i organizacija, oslobađanje od poreza na dobit i poreza na dohodak za ulaganja u kulturu, udvostučivanje poreznih olakšica za kulturne stvaraoce. I u zaštiti kulturne baštine osigurani su dodatni alternativni izvori sredstava zakonom o spomeničkoj renti.

Otvaranje ministarstva prema kulturnoj javnosti imalo je za posljedicu i kritičko oslobađanje te javnosti prema ukupnoj političkoj sferi, pa i kritiku rada samog Ministarstva, od čega Ministarstvo nije bježalo, nego je nastojalo ostvariti pozitivan javni dijalog.

Na konkretnoj razini ta je politika imala velike efekte u raznim područjima, od zaštite kulturne baštine do međunarodne suradnje, od jačanja središnjih kulturnih ustanova do snažnog poticaja decentraliziranih kulturnih aktivnosti, od demodiranih konzervativnih manifestacija i načina rada do informatizacije kulturnog prostora i snažnog bujanja nove kulture mladih. U tom je razdoblju izmjenjena kulturna slika Hrvatske prema slici moderne, kulturno stvaralačke europske zemlje.

Dati su snažni poticaji razvitku kulturnog sustava i izgradnji kulturne infrastrukture što se ogleda i u realizaciji konkretnih programa:

- izgrađene 32 nove i obnovljeno 67 starih knjižnica;

- izgrađeno 5 i započeta dogradnja i izgradnja novih županijskih arhiva;

- obnovljeni muzeji u Splitu (arheološki, nova Galerija umjetnina), Đakovu, Ninu, Zadru, Jasenovcu, Zagrebu (pokrenuto uređenje - Paviljon Meštrović, Moderna galerija, pokrenuta izgradnja MSU), Rijeci (pokrenuta adaptacija R. Benčić za novi MSU i dr. - ukupno, s većim adaptacijama, preko 50 muzejskih zgrada;

- obnovljena i otvorena veća kazališta u Karlovcu i Šibeniku te brojni manji glazbeno-scenski prostori;

- izgrađena ili obnovljena 23 doma kulture po manjim mjestima;

- izgrađene 4 velike regionalne restauratorske radionice;

- otvoreni konzervatorski radovi na kapitalnim spomenicima kulturne baštine - ukupno oko 700 pojedinačnih programa;

- provedena informatizacija ustanova i udruga u kulturi s više od 1000 pojedinačnih programa;

- otvoren globalni virtualni portal hrvatske kulture - CultureNet Croatia.

Ta je politika obilježena i snažnim rastom svih kulturnih industrija:

- rast izdavaštva po stopi od 36% godišnje; porast od 60% naslova knjiga (1999. - 2003.);

- rast filmske produkcije - od 3 dugometražna igrana filma (1999.) na 8 filmova (2003.), obnova posve zamrlog kratkometražnog, crtanog, dokumentarnog i eksperimentalnog filma;

- po prvi puta poticaji snimanja nosača zvuka i dr.

Znatno je poboljšan materijalni položaj kulture i kulturnih stvaralaca:

- ukupna proračunska sredstva rasla su od 464 milijuna (1999) na 666 milijuna (2003);

- veće olakšice na porezna davanja za autorske honorare - od 20% na 40%;

- dopunsko oslobađanje od 25% na honorar za umjetničko djelo;

- oslobađanje od PDV-a za umjetnike i umjetničke organizacije;

- oslobađanje od poreza na dobit i poreza na dohodak za sva darivanja u kulturi;

- porast broja zaposlenih u svim kulturnim djelatnostima;

- registrirano oko 150 novih umjetničkih kazališnih, likovnih, glazbenih i dr. udruga i organizacija.

Ocjena sadašnjeg stanja

Nakon rasta svih kulturnih djelatnosti od 2000. do 2003. godine, položaj kulture za Vlade HDZ-a uglavnom se vratio na prethodno razdoblje (1) materijalne oskudice, (2) političkog arbitriranja, (3) ignoriranja autonomnog odlučivanja struke i kulturnih djelatnika (4) sužavanja poreznih olakšica.

Ovlasti Kulturnih vijeća koja su osiguravala kompetentnost i autonomnost odlučivanja u kulturi smanjene su tako da su Kulturna vijeća sada posve ovisna o ministru i ministarstvu, isključivo sa savjetodavnim statusom, dok su ranije imala i elemente izvršnog odlučivanja. Time je unazađen smjer kretanja prema autonomiji kulture kao europskoj tekovini, i ponovno oživljeno samovoljno odlučivanje u korist političkih ovisnika.

Kulturni proračun (za kulturne programe) stagnira, a za neka područja pada i u odnosu na 2003. umjesto da proporcionalno raste kao u razdoblju prije.

Sredstva za zaštitu kulturne baštine umanjena su realno za oko 50 mil. kuna, s alarmantnim posljedicama za ovo područje koje pripada temeljnim nacionalnim resursima. Smanjen je obujam djelatnosti, jedva se održavaju stari, a ne uvode se iole značajniji novi projekti. Posebna je šteta učinjena time što se spomenička renta, koju je uvela i zakonski osigurala SDP-ova vlada, sada ne koristi kao dodatak na proračunska sredstva, kako je bila namijenjena, nego kao kompenzacija za smanjena proračunska sredstva, a Ministarstvo je ne vodi posebno, nego u stavkama vlastitog proračuna: čak i s tim neprihvatljivim potezom sredstva za zaštitu kulturne baštine su pala od 145 mil. u 2003. na 128 mil. u 2006. Takva politika je gotovo kulturocidna - ona ugrožava temeljnu nacionalnu kulturnu supstanciju.

Karakteristična je i restriktivna politika prema knjizi. Dok jeizdavaštvo 2000. - 2003. raslo po stopi od 36%, te predstavljalo najpropulzivniju industrijsku granu (službena statistika), od 2004. bilježi pad. U proračunskim sredstvima: od 54,2 mil 2003. na 52,4 mil. 2006. Ilustracija je kretanje broja knjižara kao najpouzdanijeg (komercijalnog) pokazatelja tiskanja i prodaje knjige. Od oko 120 knjižara u 2003, sada djeluje jedva 40-ak knjižara. Potpora knjizi i otkup knjige umanjeni su. U vezi s nastupima u inozemstvu ponovno se javljaju afere nekritičkog i neeuropskog prezentiranja pojedinih izdavača.

Dok je prethodna vlada uvela porezne olakšice za darivanja u kulturi, s oslobađanjem od PDV-a, sadašnja ih je Vlada vratila na ranije stanje (posebno pogođene kulturne udruge, kazališne kuće i dr.).

Na području međunarodne kulturne suradnje, Hrvatska koja je 2000 - 2003. bila jedna od najaktivnijih zemalja (Predsjedavajuća u INCP - Međunarodna mreža kulturnih politika, domaćin najveće europske i svjetske konferencije ministara kulture, Opatija, 2003.), te time značajno doprinijela ukupnom međunarodnom položaju Hrvatske, sada je neprimjetna. Njeni predstavnici mahom ne dolazi niti na sjednice europskih tijela i fondova.

Pojava samovoljnog odlučivanja Ministra odmah je bila najavljena smjenom izuzetno aktivnog intendanta HNK, naprasno, u samom toku njegova mandata. Uplitanje Ministra s pokušajem smjenjivanja izbornika stalnog postava budućeg MSU izazvala je javni revolt te peticiju uglednih kulturnih djelatnika. Provode se i mnoge druge samovoljne smjene kao što je smjenjivanje uglednog dirigenta ravnatelja Varaždinskih baroknih večeri, ravnatelja Muzeje hrvatskih starina u Splitu, pročelnika konzervatorskih odjela u Šibeniku, Rijeci i Puli; imenuju se ravnatelji pojedinih ustanova koji ni formalno ne ispunjavaju uvjete natječaja (Muzej Narona), pročelnici novih konzervatorskih odjela (Imotski), uključujući i načelnike pojedinih odjela u samom ministarstvu kulture. Na ravnateljske položaje ključnih kulturnih ustanova imenuju se pojedici mimo suglasnosti upravnih tijela (NSK). Mijenja se transparentan način financiranja arhiva tako da sva financiranja idu preko Državnog arhiva gdje se na ključnu funkciju postavlja rodbinski povezana osoba, bez iskustva u struci. Također, mijenja se struktura Ministarstva zapošljavanjem preko 100 novih djelatnika, dok je ranije Ministarstvo vodilo politiku smanjivanja broja zaposlenih u samom ministarstvu, a povećavanja broja zaposlenih u kulturnom sustavu.

U cjelini, aktivne kulturne politike nema. Posebno se ističe nedostatak bilo kakve ideje o ciljevima kulturne politike, o funkciji kulture unutar općeg društvenog razvitka, državnog interesa unapređivanja kulturnog identiteta naspram procesa globalizacije i potiranja toga identiteta.

Unutar Vlade, Ministarstvo kulture je proračunski marginalizirano. Nisu nastavljeni reformni zahvati prema autonomiji kulture spram politike, niti stvaranje nezavisne materijalne baze kulture poreskim olakšicama (koje su sada smanjene). Ministar se samovoljno upliće u sva odlučivanja. Moderniji ljudi se potiskuju, konzervativniji povlađuju. Kulturni sustav slabi. Opća slika kulture djeluje provincijalno i demodirano. Ministar iznosi obećanja koja ne ostvaruje (npr. da će izgraditi novih 14 muzeja, a može nabrojati samo 4-5 ranije pokrenutih, ili da će za film osigurati 50 mil., a u planu proračuna ima 35 mil. i sl.).

Neke političke poruke

Kultura je razvitak: Kultura bitno utječe na razvitak ljudskih resursa kao glavnih činitelja općeg razvitka. (HDZ zanimaju privatni, a ne nacionalni resursi).

Kultura je nacionalni identitet: U svijetu globalizacije kroz kulturu se čuva vlastiti identitet. Bez identiteta, čovjek i društvo su nesposobni suočiti se sa sve izraženijim oblicima podčinjavanja i otuđivanja. (HDZ provodi podčinjavanje kulture vlastitim i interesima).

Kultura je baština: Bez očuvane kulturne baštine nema kulturnog identiteta. Zato se mora promijeniti politika ignoriranja kulturne baštine. (HDZ je bitno smanjio sredstva).

Kultura mora biti slobodna: Bez slobode nema stvaralaštva, bez stvaralaštva nema moderniteta. Birokratsko vladanje kulturom ubija stvaralaštvo i pasivizira društvo. (HDZ želi vlastite ljude ili poslušnike).

Kultura je društveni interes: Država mora ulagati u kulturu, posebno u zaštitu kulturne baštine, ali državni novac u kulturi ne smije značiti državni nadzor nad kulturnim stvaralaštvom. (HDZ želi vlastiti nadzor nad kulturom, ukida autonomiju kulturnih vijeća).

Kultura mora biti materijalno samostalna: To znači, uz proračunska sredstva, osigurati porezne olakšice za ulaganja u kulturu, kulturne djelatnosti te projekte stvaralaca kulturnih dobara. (HDZ ih je ukinuo).

Kultura mora biti pluralistička: To znači da svaka vlast, bez obzira na vlastite političke preferencije, mora osigurati ravnopravni status različitih kulturnih orijentacija, estetika, vrijednosnih usmjerenja. (HDZ želi zastarjelu sliku kulture, koja je i slika samog HDZ-a).

Što treba učiniti

Razlika između naše i politike HDZ-a je najprije u tome što HDZ nema ama baš nikakvu kulturnu politiku, ni po jednoj od navedenih aktivnosti, te ni po jednom od navedenih pitanja. Ministar nema nikakvih objašnjenja vezano uz svrhu njegove funkcije. Vlada ujedno nema nikakvih vlastitih konkretnih rezultata, a mnoge započete aktivnosti su stale ili su usporene. Umjesto kulturne politike Ministarstvo funkcionira kao siromašan blagajnik, naklonjen zaostalim i provincijalnim samovoljnim preferencijama. Taj također spor i škrt blagajnik ne razumije nov položaj kulture u modernom društvu. Umjesto da ide u 21. stoljeće, vraća se u 19. stoljeće. Čak nije niti najavljen neki projekt od ikakvog nacionalnog kulturnog značaja.

Prva potreba kulturne politike SDP-a bila bi dostizanje položaja kulture na kojem se stalo 2003. godine - budući da je sve nazadovalo; napose obnoviti kulturna vijeća, koja su od samostalnog tijela postala savjetodavna tijela koja po neposrednoj volji postavlja i mijenja ministar.

Potrebno je najmanje za 10% povećati proračunska sredstva koja je kultura imala 2003. kako bi se uhvatio korak, te zatim ići po stopi kako je napredovala i ranije, a kako bi se mogli nastaviti projekti koji su stali. Potrebno je obnoviti izdavaštvo (napose distributivne centre knjige) koje nakon velikog uzleta sada opet zamire.

Neophodno je obnoviti poreske olakšice koje su u međuvremenu poništene te iznova otvoriti procese atraktivnog individualnog i timskog kulturnog stvaralaštva koje je obilježavalo živost hrvatske kulture prije 2004 godine.

Potrebno je vratiti u kulturni život kreativne ljude koji su odgurnuti, te vratiti Hrvatsku u međunarodni kulturni život u kojem je sada nema. Potrebno je Hrvatskoj vratiti lice moderne kulturne zemlje. Napose, potrebna je kulturna politika koja će odlučivanje vratiti kompetentnim ljudima, stručnjacima, umjetnicima, stvaraocima...

Neki konkretni zadaci za naredno razdoblje

Kulturna politika:

- obnoviti i unaprijediti rad i položaj kulturnih vijeća i Nacionalnog kulturnog vijeća;

- razvijati mješovite fondove za ulaganja u kulturu;

- stvoriti informativni pool za zajednička ulaganja u kulturu;

- vratiti i unaprijediti sustav poreznih olakšica;

- osigurati nadzor nad namjenskim korištenjem spomeničke rente;

- povećati kulturni proračun za izgradnju novih kapitalnih objekata.

Obnova i izgradnja kulturne infrastrukture (neki objekti):

- smještaj Hrvatskog povijesnog muzeja (prema inicijativi za Marulićev trg);

-smještaj Audiovizuelnog arhiva u NSK (iseljenje Gruntovnice);

- izgradnja ili prikladan smještaj Muzičke akademije u Zagrebu;

- konačno rješenje pitanja kinoteke, plesnog centra i drame HNK u Zagrebu;

- početak izgradnje nove zgrade Opere HNK;

- početak izgradnje nove zgrade Hrvatskog državnog arhiva;

- izgradnja Muzeja moderne umjetnosti u Rijeci;

- obnova i kompleksna namjena povijesne jezgre Splita (sa Svjetskom bankom);

- konzervatorska sanacija i prezentacija povijesnih hrvatskih gradova (prva kulturna magistrala: Bribir, Modruš, Zrin).